the best years

subota, 02.04.2011.

final click - hear you me my friends...

statistika kaže:
datum i vrijeme prvog posta: 08.08.2007. (17:33)
zadnji post napisan: prije 92 dana

skoro sam i ja u maniri hrvatske vlade i njezinih visokih dužnosnika imala svojih 100 dana. 100 dana izostanaka. opravdanih. kažem vam. :) kao i inače, uostalom. :)

godina je 2007. sjećam je se kao da je bila jučer...
lažem. slabo se sjećam, ali se sjećam da je bila početak kraja i početak novog boljeg početka, najboljeg od svih početaka.
u međuvremnu...ha, čitajte što je bilo u međuvremenu...

a sada...
godina je 2011.
and i'm over and out.

za kraj moram samo objasniti jednu bitnu stvar, okosnicu ovog dugogodišnjeg pisanja.

OneTreeHill je jedna lijepa, pomalo razvučena, sada već i razvodnjena priča. pomalo trivijalna, pomalo nerealna, pomalo moja, pomalo tvoja...pomalo svačija. na momente savršen spoj slike i zvuka. počesto najsavršenijeg zvuka i najsavršenijih kadrova. u ovih par godina, meni svakodnevna inspiracija za moje moje i realno najrealnije.
jer, samo kada secirate cjelinu do najsitnijeg detalja, you get the big picture.

i svaki put kad ću preslušavati stotine pjesama sa svoje briljantne OneTreeHill kompilacije, vraćat će mi se iste slike i iste emocije koje ću opet htjeti podijeliti s vama. jer, divne su slike, vjerujte mi. :) lens flare od gledanja u sunce. takve divne slike. no, ipak neću to više raditi. ostavit ću ove slike i ove zvukove koji su se godinama gomilali na ovoj adresi, ali novih sumnjam da će više biti. gettin too old for this. :) davno mi je neki anonimac to savjetovao komentarom. pa, eto, odlučila sam ga poslušati. hvala, dragi stranče. :)

ako će sve ovo što je proizašlo iz moje glave na nekoga utjecati na bilokoji način, meni dovoljno. :) zato neka i stoji svima na čitanje, slušanje, promišljanje.

do sad je blog bio bulletproof za neregistrirane blogere - sada kada zaključavam svoju priču, otključavam je svima ostalima. knjiga utisaka je konačno svima otvorena. :)

bilo mi je drago i bili ste mi dragi. :) nadam se da je osjećaj obostran. :)

i čekirajte cijelu listu best music moments-a. to su te slike o kojima bi vam mogla satima pričati koliko su divne iz moje perspektive. :)

vi ste molly ove psawyer.
ovo je za vas.

Dear Molly,

this is gonna sound a little strange, but I'd like you to paint over my old closet door. The thing is, there is never a time when you'll be more honest and your convictions will be stronger, or when your motives will be more purer then they are right now.

Which means, you should chase whatever it is that exites you. Be confident, take risks. And paint over my words so you could start writing your own.

My story may have inspired you, but I'm certaint your story will inspire the next girl living in our room.

I want you to know, you dont need somebody to write about you in order for your life to mean something. You can write about yourself, make your own destiny. Then, years from now, the next girl will keep what you write on that door long enough to remind you how inspired your life is.

And you can tell that girl to paint over the door, because you realized the words you wrote, the friends you had, the urgency you felt will always be there underneath the paint. The spark of something undeniable, a seed of hope, the truth, for better or for worse, burning just below the surface.

Love, Peyton

| 00:40 | Komentari (6) | On/Off | Print | # |

iz ove stvari vrišti ''summer roadtrip friends vacation sun sun sun +30 degrees Celsius'', ali nema veze što trenutno živimo prosinac na samom kraju. ovaj doživljaj si želim u 2011-oj. stupnjevi celzijevi opcionalni. ne planiram putovati samo ljeti.



ne znam kako vi, ali ja sam odlučila vraški se požuriti završiti neke stvari u ovih par dana što mi je preostalo, jer nisam spremna vući sve i svašta od obaveza u 2011-u. godina je bila toliko naporna i iscrpljujuća, ponajviše za srce, da nisam spremna opterećivati ga zajedno s mozgom odmah od 1.1.

zbilja, kad pogledam unatrag, koliko god ja bila kul sa svim lošim stvarima koje su me ranile, koliko god istovremeno bila pozitivka izmotavajući se sa svim ostalim događajima i doživljajima da ne mislim na to što me ranilo, voditi simultano ove dvije taktike....iscrpilo bi svakog generala do najkrajnjijih granica.

s malom tugicom u srcu obznanjujem kako su mi propali i oni planovi koje bi netko drugi smatrao najgorom opcijom i molio boga da propadnu.
ništa od pidžamice, ništa od dekice, ništa od televizijskog novogodišnjeg programa, ništa od ćorkice. hello šljokice, hello štiklice, hello cugica i klopica, hello razmazana šminka, razbarušena frizura i promili u krvi u 6am.

ovak' malo :pokazujeprstimadvocentimetarskuudaljenost: sam se tome poveselila, jer zbilja ću dušu ostaviti u tom klubu i i don't give a damn što oni imaju jedno drugo, pogotovo u ponoć na Novu godinu. i don't give a damn in general, ali točno znam da bi mi ta misao proletila glavom da samujem pred tv-om sa svojim debelim čupavim mačkom.

još uvijek volim OneTreeHill. bez obzira što se od 6. sezone sve počelo osipati. truth to be told, nisam ni 6. odgledala do kraja, a kamoli da ulovim korak sa svim ostalim. ali hoću. čisto iz znatiželje. svojevremeno su mi epizode iz sezone u sezonu bile neiscrpan izvor jako dobre glazbe. i još uvijek jesu. i odgledat ću sve preostale epizode upravo iz tog razloga. ima nečeg u tome kada se glazba i scenarij poklope. i wished music played during the epic moments of my life. not just in OneTreeHill.

želim vam sretnu novu. cijelu.
želim vam dobro zdravlje.
želim vam da ne upirete k'o mutavi u ono što ne možete promjeniti.
a da budete svjesni onoga što možete.
želim vam mudrost da jedno od drugog dobro razlikujete i da na vrijeme na sve odreagirate.

a psawyer ide pripremiti teren za 2011-u.





zabavna su jutra kada se budim ovako. ili sam u najmanjoj mjeri tako smotana. ovih dana se budim ovako. bez mamurluka. i zabavno je ponekad jurcati od jutra. 00:58 - 01:57

nije zabavno kada se ovako loše osjećam. ali ponekad se povlačim i ližem rane. a da nitko ne zna. 06:18 - 06:44

nikad mu nisam rekla da ga volim. volim slušati ovu pjesmu i razmišljati kako bi bilo da sam mu rekla. ne volim slušati ovu pjesmu, razmišljati kako bi bilo da sam mu rekla i znati da ga voli neka druga.

a ovo sam generalno ja već 2 godine. 00:00 - 08:48 what if we've never truly loved. can we ever measure up. s time da me pitanje s 06:30 - 06:48 možda najviše obilježuje. potreban je fiktivni psiholog da to shvatim.







rijetke minute pozitivnog božićnog duha. nije sve u mariah carey.

ovo su mi treći blogerski božićni blagdani.
zajedno smo od 2007.
41 mjesec i 6 dana, a natukla sam vam 50 (slovima: pedeset) postova do sad.
1.2 posta mjesečno.
44 mudre po postu.
2169 mudrih sveukupno. and counting...

reklo bi se da nisam baš od nekih riječi, jel.

jeste li usamljeni? ja pomalo za blagdane jesam. iz godine u godinu sve više. nekako sam osjećaja kao da će božić zauvijek za mene predstavljati neku tugicu i pomalo samoću. onu samoću u hrpetini ljudi. zato sam za ovogodišnje blagadanovanje, za promjenu, sama sa sobom. investirat ću ipak u novogodišnju toaletu – nova pidžamica zvuči prilično neloše, dapače, vrlo primamljivo. miris novog najdražeg regeneratora u kosi umjesto dima kompletnog postojećeg duhanskog asortimana na ovim prostorima. kuhano vino u šalici na snjegoviće umjesto šampanjca iz boce. hrt-ov novogodišnji program je tek prava stvar! apsolutno priceless! a poslije valcera s mačkom po dnevnom boravku, krevetac - da barem novogodišnje jutro bude bez podočnjaka. sudeći po ovoj mi godini, usuđujem se reći i prošloj, niti sljedeću neću baš spavati kako treba. pa da se barem jedan dan u godini pošteno naspavam.

nisam nimalo sarkastična. umorila me žurba u koju sam se uplela proteklih godina i već unazad pola godine osjećam kako sam na izmaku snaga. geekovski rečeno, energy level mi je na rezervi, uvijek nekako izvučem još malo, pa još malo, ali nikako da se priključim na punjač i regeneriram kako treba.

spletom okolnosti sam došla do ovog scenarija. što je i dobro i loše, no s obzirom na moj generalni umor, vidim samo dobro u svemu tome. moja najluđa noć u godini bit će zbilja najluđa do sad. nitko nije toliko lud da na silvestrovo ostane doma uz državnu televiziju. s druge strane, ostalih 364 dana nitko nije toliko lud da radi koliko radim ja. pa, hajde da ludujemo i ove noći.

daleko od toga da ću biti za blagdane sa dragim mi ljudima, nikoga neću zaboraviti, uklopit ću poklone u svoj najskromniji budžet do sad. ako ništa drugo, po čokoladicu za sve koje volim, da zaslade pomalo gorak život. tako da... bit će šljokica i bora, bit će kolača i poklona, zajedništva s obitelji, bit će smijeha s prijateljima, a kako je krenulo, bit će i zime i snijega. snijeg će, doduše, u meni dodatno potencirati tugicu i samoću, no kakogod. što je božić bez pridjeva bijeli.

ove godine nemam sažetak. cijela godina mi stane u podočnjake koje ispod očiju nosim sa sobom. no, volim svoj budući posao u koji polako ulazim i koji mi te podočnjake nosi... i nema sretnije od mene. čak sam potpuno zaboravila da sam dosta i plakala ove godine. zbog jednog momka, naravno. ali više nema suzica, jer i momak se promjenio, a i ja sam se promjenila, jer sam vidjela da se smisao izgubio putem. prije nego smo se oboje promjenili, bilo je zabavno. meni sada jest opet dobro, nekako uvijek nađem novu ljubav da me pokreće. a ono što je najbolje jest vrijeme koje nisam potrošila na plač i ponovni rebalans u glavi.

ono što mogu dodati u sažetak je da sam uz podočnjake uspjela zadržati ljubav prema životu, koliko god gorak ponekad bio. i naći ću motivaciju, i pokrenut ću se nekako, jer uvijek se sjetim koliko vremena sam davno izgubila i koliko sam ga teško nadoknađivala. bez obzira na usvojene moralne, etičke, emocionalne i ine lekcije, svejedno je to za mene još uvijek gomila izgubljenog vremena. zbog toga mi nisu ni mrski moji podočnjaci i kaos urbanog života ako u 24h stignem raditi, biti na faxu, popiti kavu s predragim ljudima, obići izložbu ili slični aktualni event, a u rupama pretrpanog rasporeda jesti i spavati. hvala alverde korektoru u sticku i essence rumenilu. i Akademiji što me nominirala. jer apsolutni sam pobjednik u kategoriji jureći vlak godine.








što kada niste dovoljno dobri?
što kada ste dali sve od sebe, a ipak nije dovoljno?
što kada znate da vrijedite više, ali ipak vaše misli nadglasava unutarnji glas kako niste dovoljno dobri.
dovoljno sposobni.
dovoljno kompetentni.
dovoljno sigurni.
dovoljno lijepi.
dovoljno pametni.
dovoljno talentirani.

niste dovoljni.

moralno i duhovno sam pala i ne ustaje mi se.
nisam dovoljno dobra da bih ustala.







tako me inspirirate u zadnje vrijeme da je to strašno. a taman sam odlučila zakopati blog i ugasiti ga. amen.

this credit goes to heroin chic.

ne razumijem ni ja ljubav... svakim danom sam sve dalje i dalje od odgovora i biločega što bi bilo nalik razumijevanju. čudno kako sam pod stare dane postala tako mutava za ljubav. razumjela sam ljubav pred jedno četiri godine, skoro pet. voljela sam do neba i nazad, isplakala more suza, nakon toga osjećala gorčinu zbog svega loše učinjenog meni od strane njega, osvetoljubivo vraćala milo za drago, sve dok ga na kraju njegovim vlastitim oružjem nisam dotukla. da bi sada, nakon svega, bili opet prijatelji. prošli sito i rešeto. toliko je lako sada s njim, s nama, nevjerojatno. ali je bez onog nečeg. što je sasvim ok, nakon svega, zaista. priče moraju imati početak, sredinu i kraj. od tada ja više ne znam što je ljubav. od tada ja nisam osjetila da me netko voli. onako, da me voli. osjećala sam samo, u par navrata, da imam potrebu nekoga voljeti, izbaciti to iz sebe prije nego se raspuknem od emocija. i osjećala sam kako malo-pomalo dajem tu ljubav, bolje rečeno, rasipam ju, jer ne dobivam ništa zauzvrat. iscrpljujuće. osjećala sam da volim, ali ne i da sam voljena. it goes both ways. it. i obviously don't.

još se jedino prilično živo sjećam kako je dobar osjećaj biti voljen. dovoljno živo da shvatim da mi pomalo nedostaje. no, kako vrijeme prolazi, zbilja postajem premutava za shvatiti to što sam nekoć osjećala. znam da je osjećaj dobar, ali to je jedino što znam. kako ga dozvati, s kim se dogodi, s kim ne, zašto ne...mutava sam za ljubav. ljubav je, navodno, lijepa riječ. onako, baš lijepa. koristim ju u druge svrhe, volim i ljubim neke druge stvari u životu na drugačiji način, pa mi tu i tamo bude lijepa. ali zapravo mi nije. zbilja nije. ono što suštinski i uvriježeno vežemo za tu riječ, to ne razumijem i ne vidim tu ljepotu koju svi veličaju.

ponekad se osjećam retardirano što sam zakinuta za razumijevanje tog tako bitnog životnog aspekta. zaista retardirano. pored zaljubljenih i voljenih se osjećam kao desetogodišnjakinja sa posebnim potrebama.








click before reading

morala sam expresno reagirati na Bonniein komentar. prije nego netko izgubi nadu u dvadesete.



netočno.
kažu da te nikad neće zapasti one otežavajuće okolnosti u životu koje su van kategorije onoga što možeš podnijeti. everyone has a cross to bear. nikad nije teret toliko težak da pod njim padneš i razbiješ se. naravno, to shvatiš tek nakon što istrčiš pošteni maraton s 10 tona problema na leđima. da, srce se počesto lomi. a kad je, bokče, jako lomljivo. no, mozak posjeduje superljepilo za slomljeno srce. samo kad bi se sjetili upotrijebiti ga. mozak, ne ljepilo.

vratio se. svjesna da je jednako dalek i da nikad neće biti blizak kao što je bio prije. ipak je tu. a to je ono što sam željela. da bude tu negdje.

znate, postoji jedna jako zeznuta stvar na svijetu. neću reći ljubav, jer se bojim te riječi, ali reći ću privlačnost. one neke dobre vibracije. ista valna duljina. ono, kad se kužite. zeznuto je (pro)kužiti svijet. i ljude. treba naučiti kužiti ljude. nema tu nikakve kontrole osjećaja i lakšeg podnošenja teških situacija. kad shvatiš da je nešto tako i nikako drugačije, da tako sada mora biti, jer da je drugačije, ne bi valjalo, kad shvatiš da ništa nije gotovo dok nije gotovo i kad shvatiš da je svako sutra jedan novi start...tada imaš 24. cca. it's all uphill from there.

tu je negdje i to je dobro. potrebno je znati voljeti na različite načine. zato da ne izgubimo ljude oko sebe zbog vlastitih glupih okvira.

tu je negdje i to je dobro. neka je 100x dalek, još uvijek se na nekim valnim duljinama jedino mi možemo sastati. onaj tren kad znaš da zna i kad vidiš da on zna da ti znaš da on zna...kužimo se, ne?









play

koliko puta vam je srce prepuklo na pola. ili na komadiće. što više boli – smrvljeno smeće što ste nekad srcem zvali ili dvije polovice sada same za sebe teške kao betonski blokovi. brojite li više. komadiće i heartbreaking trenutke. ili ne osjećate više.

gettin' too old for this shit. sa svoje uskoro 24 (damn!!!) zbilja sam prestara za dramu. no, očito nikad nisi prestar da te zaboli kad netko ode iz tvog života. netragom nestane. dovraga i bestraga.

a ne mogu više. nisam sposobna trpiti iznova istu bol. i pišem ovo u suludom kontekstu koji će kao fol svima biti blizak i u kojem ću reći sve, a zapravo ništa. a svatko će shvatiti kako zna, no nitko onako kako je točno. i boli ono čemu se nadam, a čega neće nikad biti. i izjeda ženska taština što ga ona ima, a ne ja. i kompleksi guše koje nitko nikad za života mom egu nije nabio. mislila sam davno, taj koji će mene natjerati da posumnjam u sebe, taj se nije rodio. odnosno, ta. rodila se ona, godinu prije mene.

možda ni nije kriva, no ja ju krivim što sada ni prijatelja nemam. dovraga i bestraga.

a trebao mi je. mada sam mogla, i navodno mogu, bez njega. svejedno, bilo je lijepo znati da je tu negdje. tu i tamo ga zatrebam. tu i tamo je jedino on bio rješenje mojih nedoumica. ne znam tko će mi sada pomoći.








click before reading

nisam sigurna što dalje. došla sam do točke kada mi se rutina izvrtila n-puta i obila o glavu, što je, paradoksalno, već postalo rutinski. pročitala sam negdje u moru kolumni koje bjesomučno tražim i još bjesomučnije gutam u potrazi za motivacijom, da je poželjno s vremena na vrijeme razbijati životnu rutinu, tako održavamo mozak mladim. moj se nije pomladio. trokirao je. apsolutni overload informacijama i situacijama rezultirao je bug-ovima koji su utjecali na moju sposobnost rasuđivanja, i tako, kada jedna stvar vodi drugoj, pa trećoj... let's just say da sam temeljito, strpljivo, predano i s još nizom tako općenito dobrih i pozitivnih osobina radila, po mene, groznu stvar - nizala karike lanca koji je vodio do kompletnog mozgovnog shut down-a. kome su oči crvene, jer mu je mozak na rezervi? izbacite najslabiju kariku.

a možda sam samo umorna. radila sam puno zadnjih mjeseci. na sebi. grozan, težak, dugotrajan egoistični projekt. babysteps, mada sam se nadala da ću ostvariti puno više sa opipljivijim rezultatima, a ne s onima na čekanju. sita sam čekanja. a s obzirom na mozak koji je otkazao poslušnost, na gomile sitnih, krivo povučenih poteza i na kotrljajuću masu ljudi koji hrle na jadransku nam obalu da ih sunce udari u glavu...ne preostaje mi drugo, jer vlada nepovoljna situacija za činiti išta osim čekanja. što je možda i dobro, jer nisam spremna na još krivih koraka, tek tada se neću moći izvući iz vlastite kože van sad kad sam konačno neke stvari postavila na mjesto, a od mnogih drugih uspješno pobjegla kao da su zaista pripadale nekoj drugoj osobi.

da, došlo je vrijeme za odmor. vrag je taj što sam cijeli nadolazeći ljetni period isplanirala više-manje kako i priliči ludim mi mladenačkim godinama, a sve to prije ovog presudnog trenutka kad sam shvatila da bi mi zapravo bilo puno pametnije da se povučem u osamu, sjedim doma na terasi, kontempliram, sunčam noge i u predvečer brojim komarace.

i da, da, dobro primjećujete, još uvijek je glavni akter mojih priča Prvo Lice Jednine.



ja još uvijek mislim da je u neku ruku ljubav precijenjena. ne znam tko će me razuvjeriti. previsoko sam dignula letvicu i ne prihvaćam second best...gdje god da jesi, momče, budi hrabar. i don't bite.







previše sam lajava u zadnje vrijeme. došla sam samim time i do spoznaje da je bolje tu moju lajavost kanalizirati u pisane riječi i rečenice. ovo vrijeme me čini umornom, tužnom, usporenom, a istovremeno napetom, razdražljivom i hiperaktivnom. zato sam lajava. jednostavniji ljudi od mene bi rekli, živčana.

izbrisala sam ovoljetni post o ljubavi koja me odvukla iz brzih voda u mirno more. bilo je to ipak strano tijelo u mom organizmu. oh, nije me mirno more dugo gledalo. zbrisala sam brzinom svjetlosti odavno. nisam se osjećala dobro. i duboko u sebi sam to znala od samog početka. samo nisam baš iz prve prokužila o čemu se točno radi. oh, kako ja volim samu sebe! radim za sebe, za svoju dobrobit i dobar osjećaj, čak i onda kada ne znam što zapravo radim. jednostavno nekako znam da je ispravno. majstorica vjerojatnog i mogućeg. radim za sebe čak i onda kada imam osjećaj da radim protiv sebe. pokaže se ispravnim na duge staze. bez obzira što me tada razdire iznutra.

i sada me razdire iznutra. apsolutno radim protiv sebe, a znam da je to jedino ispravno u ovom trenu. konkretan povučeni potez će morati biti njegov. moguću simbiozu ravnam prema njegovoj emocionalnoj vertikali. da se mene pita, ključni potezi bi odavno bili povučeni. tko živ, tko mrtav. no, previše mi je stalo do Njega da bih se kockala. preveliki sam ziheraš u ljubavi. kucnuo je čas i on odlazi nakratko. no, ima neka tajna veza i vraćat će se periodično. znam. vjerujem da je i ovo što radim ispravno. bez obzira što opet nemam pojma što radim.

postala sam bezobrazno netolerantna. naravno, to ne pokazujem. nije u mom stilu. a i prolazno je. inače sam zaista tolerantna do beskraja. zbilja! no, ipak, nevjerojatno ne shvaćam pametovanje mojih prijateljica koje tretiraju mene i meni slične kao svojevrstan ženski izrod limitiranog shvaćanja muško-ženskih odnosa. ne znam, možda imam previše testosterona za prosječnu mladu ženu, pa ne razumijem ljubomoru, emocionalnu histeriju, teške kompromise, dileme, trileme, konflikte i ljubav od koje si sama sebi i njemu dovoljna. onda kada nisi sve ovo prethodno nabrojano. oprostite, što sam mišljenja da postoje drugačije ljubavi, veze i životi u dvoje. uz to što sam netolerantna, još sam i licemjerna, jer svojevremeno sam i ja znala na tren poželjeti da se može živjeti od ljubavi i zraka. sada se, hvala Bogu, hranim zdravo, jedem puno voća, integralnu rižu, ne jedem bijeli kruh, ne pušim, pijem puno vode, trudim se više kretati, ne uskraćivati si zdrav san i živim od svojih, neki bi rekli, bolesnih ambicija. nevertheless, zadržavam svoje pravo izlijetanja u vode hedonizma. because i'm cool like that.










sretna vam nova. riskirajte mnogo. volite makar uzaludno. budite sretni. vidite da pali.







ponovno sam zavoljela gradove. zapravo ih uistinu nikad nisam prestala voljeti.
concrete jungles where dreams are made of.
gradove je tako lako voljeti.
ljude je, s druge strane, malo teže voljeti. uglavnom iz razloga što ne možeš birati koga ćeš zavoljeti. a koga povrijediti. nesvjesno, jel. svjesno uvijek znamo koga nišanimo, tu nikad ne nailazimo na problem.

zato volim gradove.

za naći svoje mjesto u svijetu potrebno nam je puno više od našeg zdravog razuma. potrebno je Mjesto.

volim se autom voziti zagrebom. postoji neki poseban osjećaj slobode i avanturizma koji nedostaje javnom prijevozu. volim i šetati zagrebom sve dok mi noge ne otkažu poslušnost. volim šetati zagrebom i promatrati ga iz donjeg rakursa. dignuti nos i očima strijeljati zagrebačke krovove, rasvjetne stupove, krošnje drveća, zgrade u staklu, tornjeve katedrale, njušku konja bana jelačića. volim gledati visoko, visoko da na tren ne vidim ljude ispred sebe.

za zavoljeti način života potrebno je mjesto i vi, sami sebi. to je sve. jer znate što, kako i zašto učiniti. znate, znate, nemojte mi sad da ne znate. a kada imate i gdje, možete početi voljeti. tu i tamo pridruže vam se ljudi. odlaze. pa se vrate. isti i/ili neki drugi. neki dođu da bi otišli, ostavljajući dubok trag. takve osobno volim najviše. kada taknu u moje ja i svojim ja mi daju krila. zovem ih Učiteljima. jednog sam nedavno zavoljela i ja. zapravo, davno sam primjetila neku tanku nit što nas je na određenoj razini spajala. tek nedavno mi je ušao u život i počeo ga mijenjati onako kako sam oduvijek htjela, a nisam imala dovoljno hrabrosti sama. nekim stvarima te zbilja drugi moraju poučiti da bi mogao dalje sam. sada volim svoj način života još i više.

ne znam kada će kucnuti čas da ode. znam samo da će kucnuti.

i kada ode, ostat će mi ono što me naučio. i ostat će gradovi. uvijek.

volim pjesme koje govore o gradovima <3


(ne pitajte zašto pišem tako kasno. ili rano.)

p.s. nadam se da ste osjetili duh božića, da se nije pod ovim temperaturama rastopio. priznajem vam samo ako se rastopio od topline vašeg srca.







kada se pogledam u ogledalo, vidim što sam radila sinoć.
prošli vikend.
prošli tjedan.
prošli mjesec.
prošlu godinu.
do sad.
samo ako se stvarno dobro zagledam.
ali, koliko se god dobro zagledala, ne vidim što će biti noćas.
ovaj vikend.
ovaj tjedan.
ovaj mjesec.
ovu godinu.
nadalje.
samo se pribojavam da će biti kao sinoć.
prošli vikend.
...do sad.

umorna sam. i bolesna sam. i zaista umorna. i zaista onemoćala. treba mi svega. hrane, vode, sna, vitamina, minerala, kisika, topline, svjetla. ne mogu se više gledati u ogledalo. moram se odmoriti kako bih se prestala čuditi, a počela smijati svom vlastitom odrazu.






ne da mi se.
više uopće.
život me opteretio i zaokupio.
vozim u petoj brzini.
bilo bi u redu da je peta brzina i otvorena cesta.
no, ja u petoj jurim gradskim prometom Života.
pa si možete misliti kako je.

moram update-ati box s linkovima, pa vas zamoljavam, dragi blogeri pod drvetom na brdu, da mi se javite s adresama, novim/starim nickovima. pogubila sam vas sve.

s mudrostima neki drugi put. :)

pozdrav...
psawyer





dobre djevojke pišu dnevnike. loše djevojke za to nemaju vremena.
izgleda da nisam dobra djevojka. :)



vratili su se savršeni dani. i to samo dan-dva nakon pisanja žalopojke za savršenim danima. vratili su se vjerojatno zato što sam ih posložila u glavi na vrijeme. ne prije vremena. nema savršenog dana i svaki dan je savršen dan. sreća je trenutak. ne živjeti iz trenutka u trenutak. živjeti sada. bitno je da smo zadovoljni. sretni smo periodično.

sretna sam 50-ak puta dnevno. ajmoreć. 50-ak trenutaka dnevno. a opet...nekad nijedan. nekad 150. ako takvo nešto uopće vrijedi stavljati u brojčane okvire. generalno zadovoljna. i to je u redu.



do sljedećeg posta,
psawyer(22)







klik za atmosferu

nedostaje mi savršen dan.
kada si toliko zaljubljen u život, zapadanje u razdoblje stagnacije dođe kao najveća kazna.
kada toliko želiš da svaki dan bude poseban, odjednom se stvoriš rame uz rame pored gospođice Rutine. i kada pokušaš okrenuti život na igru, ono što je nadesno okreneš nalijevo, Ona najelegantnijim pokretom ruke ispruženog kažiprsta tebi pred očima...pogurne sve natrag nadesno. šah-mat.
i tako svane novi dan.
i još jedan.
i još jedan.
i još jedan. noviji. a jednako jednak.

sve dok jednog dana shvatiš da sjediš sam nad šahovskom pločom bez protivnika da sjedi nasuprot tebe. a opet, svaki povučeni potez bude Njezin. auto šah-mat.

nedostaju mi savršeni dani.






klikklik

bila je ovo najkraća zima ikad.
bio je ovo najkraći siječanj ikad.
time flies when you're having fun.
pričala sam vam o sreći. zaželjela vam sreću, između ostalog.
i? kako vam ide zasad?
kažu da je sreća odluka koju donosimo svakog dana.

s obzirom da se rijetko javljam ( :) ), savjet mjeseca: ideje neka ostanu ideje, sve opcije i planove za ovu godinu ostavite otvorenima. tek je veljača. još Vrijeme nije sjebalo vas i vaše planove.



kada se ujutro pogledam u ogledalo, ova misao mi prolazi glavom. jesam li i ja možda doživjela neuspjeh. i smijem se zajedno sa svojim odrazom, jer oboje znamo da je onaj oštar zavoj na početku priče bio pravo skretanje, u pravom smjeru.







dobrodošli u bolje sutra. klik

sretna vam nova godina i neka zbilja bude sretna. mislim da je sreća dovoljno jaka riječ da nisu potrebne druge želje. mislim da je sreća dovoljno jasan pojam u vašim glavama i da znate što želite.

koliko sam samo puta u ovih par dana preispitivala 2008. i baš kao i prošle godine, jedva sam čekala da otkuca ponoć i da 365 dana ode iz prezenta u perfekt. oh, kako li sam sretna nazdravila njezinom odlasku rekavši, bez pretjeranog razmišljanja, kako je bila grozna. i tako sam sada sretna. uživam u ovom 1.1. i do ponoći mi ništa neće poremetiti ovaj mir. sigurna sam kako će nadolazeći dani biti teški i turbulentni, što me zapravo nevjerojatno veseli. ove godine napravit ćemo strašan pomak. puno je planova, puno je izazova i jedva čekam da započnem borbu. ne časim ni časa, počinjem već od sutra. eto, toliko je puno planova.

zaljubila sam se. oh, kako sam se samo zaljubila. :) i nije ni važno što nas dijeli neki drugi svijet. važno je samo da ja sada imam razlog. za sve. i kad se jednom sretnemo, reći ću mu da je bio razlog i pokretačka snaga. kako i ne bi kad samo njegovo ime u meni izaziva srčanu aritmiju. oh, kako je lako zaljubiti se kad znaš da si lišen rizika da ostaneš povrijeđen. ljubav na sigurnoj udaljenosti. savršeno.



natjerao me da zavolim način života i da se usudim živjeti ga drugačije.
kako će se smijati ako ću mu to ikada u životu imati prilike reći.








uz stalno vraćanje u rikverc, nemojte zaboraviti živjeti sada i ovdje. vjerujem da se većina vas ne može staviti pod zajednički nazivnik Božića. osim ako volite kalifornijske blagdanske zime.

no, nema veze – izađite van navečer kada malo stisne zima. toliko o hladnom dojmu. vi, naprotiv, budite najtopliji što možete biti. dočekajte i provedite božić s obiteljima, djedovima, bakama, prijateljima, sami, s mačkom ili psom, uz glazbu, uz televiziju, u tišini, uz kuhano vino, čaj s rumom, uz brdo kolača, u šljokicama, vrpcama zaostalima od raskupusanih božićnih poklona, uz iglice bora i bling-bling lampice...i nadajte se da nas ipak posjeti koja pahulja snijega. kako god ga proveli, budite sami sa sobom u ljubavi i miru. reflektirat će se to i prema van.

u badnjačkim sam pripremama. navečer ću s prijateljima širiti božićni duh gradom umotana u šal glumeći kako mi je jako hladno od bijelog Božića. :)

EDIT

pada snijeg. u normalnim okolnostima bi to bila točka na i. ali ovo je ipak još jedan u nizu tužnih Božića.
damn, mrzim pjesmu all i want for christmas.


sretan vam Božić.


p.s.
hm...zanimljivo. a nisam uopće varala.









uspjeh mjerimo prema tome čega smo se za isti morali odreći.
u godini na izmaku razmišljam o odricanjima. koliko toga sam se trebala odreći. toliko toga sam se trebala odreći.
vi? koliko ste bili uspješni? želite li biti uspješni? počnite s odricanjima već sad. novogodišnje odluke, odricanja, zovite to kako hoćete. na kraju krajeva, dođe na isto – život je poslovanje. nešto za nešto drugo. nešto za ništa ako ste stvarno loši u svom poslu. ili ste pak predobri.

brooke davis. oh, kako bih željela poslovati kao brooke davis. a opet, tko ne bi. a opet, vjerujem da netko ipak ne bi. želim reći ovo...

postoji i drugačiji život. postoji ono što želite, postoji ono što na kraju dobijete. a dobijete ono što ste od želja uspjeli ostvariti, ono što niste, ali ćete vrlo brzo, ono što niste i nikad možda nećete. i to je taj vaš život. poslujete svaki dan. možda bi bilo dobro tražiti neki financijski izvadak ili burzovno izvješće od Života da vidite kako stojite na tržištu. sva sreća da je to nemoguće. uostalom, nije ni potrebno.

postoji drugačiji život. od vas će se uvijek nešto očekivati, postupci uvijek preispitivati; neki će vam se diviti, neki će vas prezirati; neki će vas smatrati sretnima, neki nesretnima.

ja želim drugačiji život – prijezir, divljenje, sreću i nesreću. so be it. ono što će se reflektirati u tuđim očima bit će neispunjena očekivanja, burzovno izvješće Života. ono što ću živjeti ja bit će drugačiji život. drugačiji životi su rijetka stvar. ne postoje na burzama. s drugačijim životom ne može svatko poslovati.

želite li vi drugačiji život?

imat ću karijeru, nešto bliskih prijatelja, mnogo očiju s krivom percepcijom, mačku i možda posvojeno dijete.
neću imati muža.

klik



preporuka tjedna: one tree hill / season 5 / episode 13 / ''echoes, silence, patience & grace''







nostalgija je hrđa sjećanja.
s njima sam i ja hrđava.
onoliko koliko se može promjeniti u 60 minuta, zaista se i previše toga može i uvijek dogodi u 365 dana. slijedi uranjeni rezime godine na odlasku. (zar već? )

sjećate se dimenzijskog kraha? Peyton je bila borac. izlazi iz 08. sa ožiljcima. prilično vidljivima i vidno oslabljena. svi oni koji priželjkuju psawyer u sretnom i lyricsčastom ruhu...zar me stvarno dugo niste sretnom doživjeli? :) nešto zbilja onda ne valja. očito i nije valjalo.

kada se nađete u situaciji da vas realno vrijeme natjera da na sekundu pogledate unatrag, što vidite? koliko ste zadovoljni? koliko ste se borili? koliko ste puta pali, koliko ustali? koliko dugo ste padali, a koliko duže ustajali? koliko duže, ne koliko dugo. jeste li padali ili se spoticali? ili oboje. jeste li sretni? ja znam da ja jesam. još uvijek liznem rane sa suzom u očima, ali sretna sam što su tu. peyton je velika cura. koja je još više odrasla. što se i reflektira u boxovima, kao što su neki primjetili. :)

ovog puta nemam za vas lyricse ni citate. imam zimske hitove u boxu i sliku s početka posta. legnite na trenutak i razmislite o tome tko ste i što ste. o tome što želite promjeniti, što želite biti. imate i više od 60 minuta do 31.12. za promjene. zamislite samo koliko je to minuta i promjena. for better or for worse.

razmišljajte.
preporuka tjedna: band of horses – no one's gonna love you.






došla je zima, psawyer opet u remontu.

javit ću vam se uskoro. s ljetom su neki duhovi zaspali. ujedno, sa zimom se oni drugi probudili.
stay tuned for further informations.



EDIT
kako je vraški teško okretati novi list. u pokušaju da nađe nešto što joj odgovara, yours truly se izgubila u remontu. zbilja je teško naći nešto što bi odgovaralo psawyer karakteru. svi dizajn-prijedlozi su dobro došli.

u kakvom ruhu vidite peyton?
službeno otvaram natječaj.
:)









nema me, opet, da ,da. iskreno, previše pišem i često budem prazna da bi pisala i ovdje. donosim vam mali video clip, čisto da vam ostavim nešto. tu sam, javit ću vam se svima koji ste ostavili komenatre na zadnji i predzadnji post. ali sad stvarno nemam vremena. :) javite se vi meni, podsjetite me da kod vas ima nešto novo.

pozdravlja vas psawyer.
peyton sawyer story







vratila sam se.
da, nakon prilično puno vremena.
lekciju o moći ste imali priliku dotjerati do savršenstva. :)
upoznati ste već s mojim nedostacima inspiracije. jedan takav je trajao od 30.7. znači...vi izračunajte.

ne tako davno pisala sam kako sam se oslobodila težine zimskog kaputa i zimskih čizmica. period od odbacivanja do trenutka kada moram ponovno prigrliti iste je prošao, kako bi englezi rekli, in a heartbeat. iz ovog kuta gledanja ni Golden Gate Bridge iz zaglavlja ne izgleda više tako lijepo. s padom temperature neprovedeni ljetni planovi mašu nam pred nosom bijelim maramicama i ostaju u prošlom vremenu. barem do sljedećeg ljeta. ostaje nam pisati natuknice kako ne bismo zaboravili svoje snove. među davno zacrtanim planovima možemo iskopati i one prošlojesenske, pa vidjeti što se po tom pitanju može ovu novu jesen učiniti. i time okrenuti novu stranicu. stare stvari u novom ruhu. iz novih razloga.



ljeto je bilo odlično.
ljeto je bilo prekretnica.
ljeto je bilo u duhu zajedništva.
ljeto je bilo alkoholno. :)
ljeto je bilo toplo, sunačno i slano.
ljeto je bilo ljetno.
ljeto je bilo baš kako treba.
ljeto je bilo.

kako je bilo vama?






klik. vidi moć. to nam svima treba. pozdravljam vas.





postoji nešto strašno što ponekad iznenadi i nas same. postoji strašan osjećaj koji se rađa iz prevelike ljubavi i čežnje uz dozu loše tempiranog vremena i mrvica boli. bijes. trenuci kada spoznamo same sebe u sasvim drugom svijetlu. dijelovi naše osobnosti za koje smo oduvijek znali da su dio nas, ali se nismo nikada susreli s njima oči u oči. sada oni postaju naše ja, naše druge oči s kojima se on po prvi (i možda zadnji) puta susreće. i tada duša plane poput požara. suze umjesto da gase taj isti požar, samo dolijevaju ulje na vatru.

nakon što izgori svo nisko raslinje naše nervoze i šume naših problema, ostaje olakšanje. težak osjećaj olakšanja, ali ipak olakšanje.

radije bih da mi duša bukti od bijesa kao hvarski požar cijelo ljeto, nego da nosim taj nevjerojatni teret na leđima.

o ovome se zapravo radi
(danger! spoiler 5.sezone – ne klikajte ako ne želite pokvariti faktor iznenađenja)





s konačnim početkom mog bezbrižnog perioda zapala sam i ja u dosadu. mi smo generacija stresa i žurbe. ako ga nema, stvorimo ga sami. za drugo ne znamo.

u silini dosade svoje, mijenjala sam boxove, kopala internetom. toliko vremena provela oči u oči sa svojim blogom, da se više ne mogu odvojiti od slike Golden Gate mosta u San Franciscu. općenito me uvijek fascinirao taj most. ni sama ne znam zašto. most kao most. no, posjetit ću ga jednom. moram.

nego, da se ja vratim na naše brdo i sjednem pod drvo.
ljetno raspoloženje navelo me na epizodu #201 – the desperate kingdom of love.

klik

i eto ti ljetnog provoda. ovo ljeto isto želim i vama. spontane provode. slike koje su vam se motale po glavi želim da provedete u djelo. pjesmu koju ste u proljeće slušali zamišljajući da sjedite na plaži, igrate se pijeskom i mirišite sol u zraku slušajte sada sjedeći na plaži, igrajući se pijeskom i mirišajući sol u zraku. ljubav prema pjesmi, pijesku i soli podijelite s nekim. ljubav kakva god bila (i prema kome god bila) vrijedi biti podijeljena s nekim. provodeći misli u djelo, podijelite barem tu ljubav sa sobom.

preporuka tjedna: slušajte Loquat, Howie day i peytonine podcast-ove.
enjoy!





neka vas ne šokira bjelina.
to sam samo ja.

dizajn je undr konstrakšn.
pozdravljam našu dragu dizajnericu patku, nadam se da će pomoći mom blogu i vratiti na zaslon izgubljene slike. :)

UPDATE:

dobrodošli u ljetno ruho. dosta je bilo makova crvenih. put putujemo, u ovo vrijeme drugo nam ni ne treba. zapravo, za drugo ni nismo. vode nas ceste, prelazimo mostove, more je plavo, nebo je plavo i sve je jasno kao dan. i bijelo. da se bolje vidimo. :)
pozdravlja vas psawyer.

special thanx to patka na odobrenju korekcija na vlastitu odgovornost. :)







savjet nadolazećeg razdoblja:
slušajte pjesme, ljudi. nemojte ih samo čuti. slušajte. možda je riješenje problema na radiju, mp3 playeru, iPodu, zaboravljenoj kaseti ili cd-u.

pozdravlja vas psawyer. u gužvi sam, hopefuly proći će sve dobro, inače i'll kick some ass i kad prođe bit će vremena za neku misao da prođe glavom, time i vremena i povoda da se napiše koja riječ.

i gledajte onetreehill. :) najbolja je ta 3. sezona. :)





nešto što prolazi u nadilaženju dva česta životna slučaja.
kad ste otišli predaleko i kada nemate kamo.

slučaj prvi



slučaj drugi



ovih dana bit ću kratka i jasna.
nekako mi se čini da toga u svijetu nedostaje.